Kad se kaže: “visokotiražni roman”, iole probirljivijem čitatelju javlja se u glavi pomisao na podilaženje ukusu čitateljske publike, šund literaturu i sl. Tim više ako se radi o hiperproduktivnom piscu pri čijem se pomenu za glavu hvatamo uz opravdanu sumnju kako bi mu dan trebao trajati 48 sati da bi stigao napisati sve što napiše, ili barem da laptop nosi i u WC, jer objavljuje po dva romana godišnje, u prosjeku po 500 stranica, piše eseje, poeziju, radi kao novinar, i još piše i pod pseudonimima da bi izbjegao optužbe za skribomaniju.
Takav pisac je Arnon Grunberg, najpopularniji holandski pisac srednje generacije. U BiH odnedavno imamo priliku čitati njegov roman Tirza, koji je, usput rečeno, i ekranizovan, u prevodu Gorana Sarića. Iako, može se reći, hiper popularno štivo, nikakva etiketa koja bi ga mogla uniziti na koeljovski nivo nije mu pripisiva.
Priča je to o Jirgenu Hofmesteru, tipskom liku sa stanovišta teorije književnosti, koji je najbolje okarakteriziran kroz značenje njegovog imena i prezimena. Jirgen znači farmer a Hofmester ima značenje majordoma, kućepazitelja. Dakako, ta značenja ne smijemo bukvalno shvatiti, treba računati sa svim mogućim prenesenim značenjima tih riječi, kao i s njihovim konotacijama, a roman nam, između ostalog, govori šta znači danas biti to.
Jirgen Hofmester je čovjek čiji je život podređen kući i porodici u vrijeme redefeniranja, a može se reći i raspada vrijednosti koje ti fenomeni podrazumijevaju u tradicionalnom smislu. Biti kovač svoje sreće je nemoguće, sreću i nesreća ne zavisi od nas samih ma koliko se trudili da bilo šta od toga postignemo. Uticaj na život pojedinca i mogućnost uopće uspostave života po vlastitoj želji određena je svjetskim kretanjima, sukobom svjetonazora i ideologija. Kao prelomni moment koji sudbinski utječe na to da stvari krenu mimo Jirgenovog zamišljenog toka javlja se 11. septembar. Ma koliko promjena nakon njega bila iskonstruirana kapitalističkim i imperijalističkim težnjama, to je datum nakon kojeg ničiji svijet, ničiji put ka ostvarenju tog svijeta ne može više ići pravolinijskim tokom.
Ustvari, da priču ne banalizujemo, kad je Hofmester u pitanju njemu je to otprije moglo biti jasno, ali 11. septembar je datum kad konačno može imati krivca za neuspjehe, datum kad svoju i tragediju svijeta može personalizirati, sve nedaće smjestiti u jednu osobu i samo se protiv nje boriti, a ta osoba je Muhamed Ata. Pri tome, Muhamed Ata može biti učitan u bilo koga. Muhamed Ata je vođa grupe koja je provela napad od 11. septembra, a u romanu ga Jirgen Hofmester vidi u Marokancu Čukriju, momku svoje kćerke Tirze.
Naime, mnogo prije 11. septembra da stvari neće ići u željenom pravcu Hofmesteru je moglo biti jasno na osnovu izjalovljenog plana iz studentskih dana kada se zanosio ekspresionističkim pjesništvom i planirao da napiše knjigu o njemu. Kad je porodica u pitanju, sve mu je moglo biti jasno na osnovu ponašanja njegove supruge. Radi se o ženi koja ga je stalno napuštala u potrazi za avanturama s različitim muškarcima i stalno se vraćala, ali ne njemu, već kući, krovu nad glavom, koji, činjenica je, postoji zahvaljujući Jirgenu. Dakle, porodične stabilnosti, tradicionalno shvaćene, nije bilo od početka formiranja porodice. Potom su tu njegove svađe sa Ibi, prvom kćerkom, koja ga također napušta i počinje živjeti sa crncem (rasne odrednice su za shvatanje romana jako važne). Onda imamo promašaj sa Tirzom, naime ona se u djetinjstvu bila teško razboljela nastojeći udovoljiti očevim očekivanjima koja su je preopteretila: škola, sviranje čela, bavljenje sportom itd. On je, zbog njenog zdravlja, prestao s očekivanjima i tananu nit, bolje reći privid smislenosti života našao je u tome da joj bespogovorno udovoljava, da faktički bude njena sjena, jer je ona bila jedina koja ga ne napušta i bila je mogućnost njegovog produžetka u svijetu. Dok nije upoznao Čukrija, ili Muhameda Atu, kako ga Jirgen zove, s kojim je Tirza mislila proputovati Afriku.
Nakon 11. septembra desila su se dva ključna problema s kojima se Jirgen nije mogao nositi, bar ne kao s prethodno spomenutima. Suprugine odlaske smatrao je uvijek privremenima, znao je da će se vratiti i da će imati privid porodičnog života. Za, po njegovom mišljenu, neuspjehe djece imao je rješenje u ušteđevini, što će im ipak omogućiti da do kakvog-takvog uspjeha dođu ne mučeći se kako se on kroz život mučio. Dešava se, međutim, nakon 11. septembra, da dobije otkaz i da ostane bez ušteđevine jer ju je, i to nakon konsultacija sa službenicom u banci, uložio u hedž fond koji je nestao. Društvo ga je odbacilo, na poslu je bespotreban a njegovi novci su pojedeni. Društvo i svjetska ekonomija su prejaki neprijatelji za Jirgena, on ih ustvari ne može ni pojmiti u njihovoj kompleksnosti. Ali može Čukrija, tj. Muhameda Atu koji se sprema da mu preotme jedino što mu je ostalo – Tirzu. Kad ih vidi u toku seksualnog čina, on je nepovratno gubi, kao što je izgubio Ibi kad ju je vidio u toku seksualnog čina sa svojim podstanarom.
U slučaju s Ibi, to je dijelom prihvatao i kao svoju grešku jer ju je on slao po podstanarske kirije, ali i kao iznevjeravanje povjerenja, nepisanih pravila koje Jirgen smatra podrazumijevajućima kada su u pitanju odnosi podstanar – stanodavac, te iznevjeravanje za Jirgena općeprihvaćenih normi koje je podstanar prekršio time što je, po Jirgenovom sudu, kao bitno stariji izmanipulisao jednu maloljetnicu te s njom općio. Riješio je to Jirgen s podstanarom na taj način što ga je premlatio, ali sa sobom i s Ibi nije mogao riješiti osim kroz potiskivanje i pokušaj zaborava tog događaja.
S Tirzom i sa Čukrijem taj problem je za Jirgena stvar svjetske urote protiv njega i njegovog načina života. U čin penetracije Čukrija u Tirzu sabrale su se sve neželjene penetracije svjetskih zbivanja u Jirgenov život, a za njih je kriv niko drugi do Muhamed Ata. Seks Čukrija i Tirze za Jirgena nije ništa drugo do pečat na njegov poraz i gubitak smisla života te nemogućnost bilo kakvog oslonca.
Jirgena je pritom nemoguće tumačiti kao rasistu. On prihvata drugačije, ponekad s rezervom, ali prihvata, nerijetko kriveći i sebe za tu rezervu, ograđujući se time što je ostario, staromodan i sl., ali uvijek je prihvatanje uslovljeno opstojnošću sebe kao takvog. Naime, i Jirgenovo zanimanje, kao ono što bitno utiče na njegovu karakterizaciju, govori nam u korist te teze. Jirgen je radni vijek proveo u izdavačkoj kući, kao urednik za prevedenu književnost. Prevod nije ništa drugo do prelaženje granice, one u jeziku, ali značajne jer upravo tu dolazi do međukulturalnog dijaloga i uticaja jedne kulture na drugu. Jirgenu smeta nemogućnost dijaloga u novom svijetu, nemogućnost uspostave bilo kakve granice na relaciji Ja – svijet. Tačnije, svijet može uspostaviti granicu prema prodoru Ja u njega dok Ja ne može uspostaviti granicu prema prodoru svijeta u sebe. Granica je mjesto pregovora, a on je u ovom slučaju onemogućen, Ja je apsolutni gubitnik, poništeno od strane svijeta, dakako najčešće nasilnim putem, a nasilja to Ja, u ovom slučaju Jirgenovo, postaje svjesno tek kad mu svjetska ekonomija pojede ušteđevinu, kad mu daju otkaz i sl. Metafora za svijet u ovom romanu je gubilište, tačnije to je metafora za aerodrom, a aerodrom je svijet u malom, koji ljude s njihovim životima nepovratno guta i gubi. A Jirgen nakon otkaza vrijeme koje je prije provodio na poslu provodi na aerodromu. On maše onima kojima nema ko da maše.
Dakle, ovo je roman o granici, prije svega onoj Ja – svijet.
Roman je vrlo dobro izveden, jer je Arnon Grunberg majstor fabuliranja. Čita se brzo, jer u izvedbenom smislu služi se pojedinim elementima poetike odavno uobličenih žanrova, na čije su se diskurse čitatelji navikli, kakvi su, npr., porodična hronika ili triler. Jedino što, eventualno, čitatelju može zasmetati je retardacija kao postupak koja može izgledati pretjeranom s obzirom da su dvije trećine romana posvećene jednom događaju: Tirzinom maturskom slavlju, sa stalnim retrospektivnim pogledom pripovjedača. Međutim, to izuzetno pomaže karakterizaciji lika koja nas baca sa simpatije na antipatiju prema istome i navješćuje njegovo konačno određenje, šta će biti s njim, što stvara napetost koja nas drži prikovanima za stranice knjige. Na rečeničnom planu nema sentencioznosti, može se reći gotovo nikakve misaonosti, nju roman dobija čitateljevim sticanjem uvida u cjelinu, što također olakšava čitanje jednog izuzetno, s aspekta radnje, sporog romana.