Arnon Grunberg (1971) spada među najčitanije i najprevođenije savremene holandske pisce. Djela su mu prevedena na petnaestak stranih jezika, knjige mu se prodaju u stotinama hiljada primjeraka, a ovjenčanje i mnogim literarnim nagradama: AKO Literatuurprijs, Libris Literatuurprijs, Gouden Uil, Gouden Ezelsoor... Najpoznatija djela su mu romani Kratkotrajni počeci, Azilant, Fantomska bol, Jevrejski mesija i Tirza. Od ovog posljednjeg napravljeni su pozorišna predstava i film, koji je lani čak bio holandski kandidat za Oscara. Roman Tirza kod nasje objavilo Amatersko pozorište "Neretva" iz Konjica. Grunberg već nekoliko godina živi i radi na Manhattanu, u New Yorku, rijetko dolazeći u domovinu. Intervju je upriličen povodom skorašnjeg boravka ovog pomalo kontroverznog pisca u Sarajevu, gdje, u organizaciji izdavača i Herzegovina Lodges, dolazi da predstavi ovo širom Evrope i svijeta poznato djelo

DANI: Gospodine Grunberg, jednom ste rekli da su za umjetnika intervjui potpuno nepotrebni. Da li još uvijek tako mislite i, ako da, zašto? GRUNBERG: Velika većina intervjua je neka vrsta rituala. Postavljaju se vječito ista pitanja na koja pisci (ovdje se ograničavam samo na literate) daju uvijek iste, dosadne odgovore. Za pisca je ta rabota, po meni, pomalo besmislena, naravno ako izuzmemo komercijalnu stranu cijele stvari. Ali, ako se to sviđa čitaocu, molit ću lijepo. Stojim na usluzi.
DANI: Od 2007. izbjegavate književne manifestacije u Holandiji. Zbog čega? GRUNBERG: Ah, za jedne dodjele nagrada jedan kolega nije htio da sjedi pored mene, pa čak ni u istoj prostoriji sa mojom malenkošću. Da bih izbjegao slične neugodnosti, objavio sam da ću u budućnosti izbjegavati takve aktivnosti. Nij e mi žao zbog toga. Na koncu, pisac je neko ko piše. Sve druge aktivnosti su, zapravo, suvišne. Sve te silne "društveno korisne" zgode i nezgode samo vam oduzimaju vrijeme i žderu energiju.
DANI: Čini mi se da Vi veoma pažljivo birate kako i kada ćete se pojaviti u medijima. Tako ste na promociju romana Azilant došli brodicom, i to u društvu pravepravcate koze; AKO Literatuurprijs primili ste emailom, a drugi put putem satelitskog telefona, direktno iz taksija, negdje u Boliviji; novinare primate, po ranije utvrđenom dogovoru, u zabačenoj koreanskoj čajdžinici usred Manhattana... Možemo li i na Vaše svojevremene zaruke sa 79godišnjom komšinicom gledati kao na svojevrsnu medijslcu strategiju? GRUNBERG: Ja nisam nikakavmedijski strateg. Koreanska čajdžinica je mjesto u koje redovno zalazim, a nalazi se blizu mog stana u New Yorku. Kad sam za Azilanta dobio AKO, nalazio sam se u Boliviji. Kako sam se drugačije mogao javiti? S obzirom na sadržaj tog romana, učinilo mi se zgodnim da sa kozom obilazim knjižare. U međuvremenu to više uopšte ne radim, s kozom ili bez nje. Na koncu, ne vidim zašto bi se čovjek mogao zaručiti sa ženom od trideset, ali ne i sa onom od sedamdeset godina? DANI: Kao novinar u posljednje vrijeme često putujete u opasna područja: Irak, Afganistan, zemlje bivšeg SSSRa... Da li na taj način želite da bolje upoznate vlastite granice ili ste, naprosto, po prirodi znatiželjni? GRUNBERG: Da, veoma sam znatiželjan. Osim toga, i ti su krajevi dio svijeta u kome živimo i koji želim što bolje upoznati.
DANI: A sad o Vašem, do sada, najuspješnijem djelu, romanu Tirza. Budući da su od njega napravljeni pozorišni komad i film, interesuje me koliko ste bili uključeni u njihov proces nastajanja? GRUNBERG: Pročitao sam scenario, to je sve. Smatram da se na ekranizaciju Tirze treba gledati odvojeno od romana. Nisam od onih pisaca koji misle da je njihovo djelo nedodirljivo, pogotovo kad ga drugi autor "pretače" u drugi medij. Isti je slučaj, naravno, i sa pozorišnim komadom napravljenim po ovom mom djelu.
DANI: Knjiga govori o očinskoj ljubavi, prešućivanju, ali najvise o stvaranju jedne fiktivne stvarnosti u koju se glavni junak sklanja jer je pred onom drugom, pravom, potpuno nemoćan. Nije li to i "crvena nit" čitavog Vašeg dosadašnjeg stvaranja? GRUNBERG: Moglo bi biti tako. Mislim da velika većina ljudi tu takozvanu "objektivnu" stvarnost a koja je često doista teško "svarljiva" čine podnošljivijom tako što kreiraju drugu, vlastitu stvarnost. Di, barem se žestoko trude da je stvore. I onda im ova predstavlja kakvotakvo utočište od iskuše nja surove realnosti.